"Čuj, draga majko, krik mojega očaja.Čuj, dragi oče, krik mojega očaja.
Glad je došla:
Djeca i odrasli popadali su poput jesenskog lišća.
Svu tu patnju smo vidjeli,
Ja i moj štap, nakon što smo napustili svoj dom.
Pomislila sam:
Ako umrem, kako će svijet saznati za to?"
Kada je Missaye Hassan napisala ovu tužnu pjesmu, bila je stara 10 godina. Ona je djevojčica iz Afrike koja je u gladi 1984. godine izgubila čitavu obitelj. S štapom za hodanje u ruci otputila se od doma. Putem je prosila za hranu te je naposljetku u zadnji čas stigla do kampa Međunarodnog crvenog križa. Dok se ona borila, svjetski političari su samo nekoliko tisuća kilometara dalje pokušavali riješiti veliki problem: kako zaustaviti pretjeranu proizvodnju hrane...To je još uvijek slika današnjeg svijeta. Svake godine zbog pomanjkanja hrane, koja leži i kvari se u prenatrpanim skladištima, umiru milijuni ljudi. Kada bi hranu jednakomjerno razdijelili po svijetu, bilo bi je dovoljno za sve stanovnike planeta. Zapravo, nešto bi i preostalo. Trenutno u svijetu proizvodimo više hrane nego što je potrebno da se nahrane svi ljudi.
Što ti voliš jesti? Kada i koliko puta dnevno jedeš? Baca li se hrana u tvom domu? Što bi učinio da sretneš djevojčicu Missaye sa početka ovog teksta?
